Među zaslužnim dobrotvorima Crkvene opštine zagrebačke posebno mjesto zauzima Đuro Avirović, koji je u vrijeme izgradnje Sabornog hrama sredinom 19. vijeka značajno pomogao njegovo podizanje.

U vremenu kada su sredstva za gradnju hrama bila oskudna, podigao je zajam u Prvoj hrvatskoj štedionici i stavio ih na raspolaganje za potrebe izgradnje hrama. Pored toga, hram je ukrasio i bogoslužbenim prilozima, darujući srebrna kandila i bogoslužbene odežde, čime je doprinio i njegovom uređenju i liturgijskom životu.

Posebnu vrijednost ima zadužbina Đure Avirovića, koja i danas svjedoči o njegovoj dalekovidosti i brizi za Crkvu i narod. Svojim testamentom iz 1888. godine zavještao je Srpskoj pravoslavnoj crkvenoj opštini u Zagrebu svoj posjed na Svetom Duhu, površine oko sedam jutara. Taj posjed stekao je još 1866. godine, kupivši ga i uredivši kao uzorno imanje: podigao je zidanu kuću i gospodarske zgrade, a zemljište je uredio kao vinograd, oranice i livade, sa dijelom šume. U vrijeme njegove smrti 1890. godine, vrijednost ovoga imanja bila je izuzetno značajna. Po njegovoj volji, prihod sa posjeda bio je namijenjen ne samo za potrebe paroha, nego i za dobrotvorne svrhe - posebno za pomoć najvrijednijim učenicima, čime je Avirović pokazao brigu za obrazovanje i budućnost mladih. Nakon što je, u skladu sa oporukom, posjed u potpunosti prešao u vlasništvo Crkvene opštine, na njemu su kasnije podignuti manastir Svete Petke i kompleks Sprske pravoslavne opšte gimnazije 'Kantakuzina Katarina Branković', što ovu zadužbinu čini jednom od značajnijih u istoriji naše Crkve u Zagrebu.

Đuro Avirović upokojio se 26. aprila 1890. godine, ostavivši za sobom trajno svjedočanstvo ljubavi prema Crkvi i spremnosti da se ličnim trudom i žrtvom ugradi u njen život. Sjećanje na ovakve ktitore podsjeća nas da je Crkva kroz vrijeme rasla i opstajala zahvaljujući ljudima koji su svojim radom, imetkom i vjerom ostavljali trajan pečat, gradeći ne samo hramove, nego i budućnost naše zajednice.