Patrijarh Josif (Ilija) Rajačić, bio je jedan od najznačajnijih arhijereja iz naših krajeva, duhovni poglavar, čuvar reda i jedinstva, ali i čovjek čije je ime trajno upisano u istoriju našeg Sabornog hrama i grada Zagreba.

Rođen u Lici, monah manastira Gomirja, episkop dalmatinski, a potom mitropolit karlovački i patrijarh srpski, patrijarh Rajačić je pripadao onoj rijetkoj vrsti crkvenih ljudi koji su umjeli spojiti duhovnost, obrazovanje, političku razboritost i ličnu smjelost.

Njegova služba obuhvatila je čitav prostor duhovne brige Karlovačke mitropolije i sva područja na kojima je naš pravoslavni narod kroz vijekove oblikovao svoje duhovno i kulturno postojanje.

Patrijarh Rajačić je ostao upamćen kao pastir koji je čuvao crkveno jedinstvo i stabilnost u vrijeme dubokih političkih previranja. Kao episkop osnivao je klerikalne škole u Šibeniku i Dubrovniku, podsticao obrazovanje sveštenstva i brinuo o očuvanju bogoslužbenog jezika i tradicije. Kao patrijarh, njegov autoritet nadilazio je crkvene granice.

Slavile su ga i srpske i hrvatske novine; tražili su ga i političari i narodni prvaci; poštovali su ga i oni koji se nisu slagali s njim. Bio je glas razuma u epohi u kojoj su se često sudarale sile imperija, revolucija i nacionalnih pokreta. Ali osim svih njegovih zasluga, jedan događaj trajno i neizbrisivo veže ime patrijarha Rajačića za istoriju Zagreba.

Kao patrijarh, njegov autoritet nadilazio je crkvene granice. Slavile su ga i srpske i hrvatske novine; tražili su ga i političari i narodni prvaci; poštovali su ga i oni koji se nisu slagali s njim. Bio je glas razuma u epohi u kojoj su se često sudarale sile imperija, revolucija i nacionalnih pokreta.

Godine 1848., u trenutku kada se Europa tresla pod revolucionarnim potresima, upravo je u Sabornom hramu Preobraženja Gospodnjeg obavljen čin kakav Zagreb dotad nije vidio, niti ga je ikada poslije ponovio. Patrijarh Josif Rajačić, već tada moralni autoritet, ustoličio je bana Josipa Jelačića. Svečanost je započela na Katarininom trgu na Gornjem gradu, nastavljena u crkvi Svetog Marka, a zatim i u našem Sabornom hramu, 5. juna 1848. godine. Tadašnja štampa bilježi da je dolazak patrijarha bio jedan od najuzbudljivijih dana u dotadašnjoj istoriji Zagreba: zvona svih crkava su zvonila, vojska je postrojena, narod je ispunio ulice, pred konakom u kojem je boravio paljene su baklje i pjevane pjesme, a narod ga je, kako svjedoče tadašnje novine, nosio na rukama “od Katarininog trga do crkve Svetog Marka”.

U govoru upućenom Saboru Kraljevine Hrvatske, Slavonije i Dalmacije patrijarh Rajačić je uputio riječi koje i danas imaju težinu: „Kad je ovima narodima suđeno da zajedno žive, valja da žive u ljubavi i prijateljstvu, i da svetinje narodne jedan u drugoga jednako ljube i poštuju, da se treći ne bi radovao njihovom razdoru.”, riječi pastira koji je znao da je mir blagoslov, jedinstvo snaga, a poštovanje temelj svakog zajedničkog života.

Za pravoslavne Srbe u Hrvatskoj, sjećanje na patrijarha Rajačića, ali i sve ostale arhijereje koji su potekli sa ovih prostora ili u njima služili je podsjetnik na kontinuitet vjere, na duh odgovornosti i na kulturu pamćenja koju baštinimo.

Patrijarh Rajačić ostao je upamćen kao čovjek koji je u vremenu burnih europskih previranja sačuvao Crkvu, ali i sačuvao dostojanstvo naroda koji mu je bio povjeren. Bio je most među kulturama, jezicima i tradicijama, svjestan da se narod čuva poštenjem, obrazom i vjerom, a ne granicama.